Prije nekoliko mjeseci, radeći s hororom Robom E. Boleyem, iHorror je raspisao natječaj. Pobjednik natječaja dobio bi personaliziranu horor priču koja bi bila objavljena ovdje na našoj web stranici. Trenutak je napokon stigao! Naš pobjednik natjecanja, Ian Murphy, odgovorio je na niz pitanja o svom životu i svojim osobnim idejama o hororu, a Boley je stvorio priču koja je savršeno odgovarala njegovim odgovorima. Zadovoljstvo mi je predstaviti ovu ljubavnu priču za sve naše čitatelje! Svaka čast, Iane!

Nisko viseće sunce

po,

Rob E. Boley

Mrak večeri blijedi kad vjernici dođu ubiti čovjeka nekad poznatog kao Murphy. Stoji pri kraju duge linije karata koja se proteže sve od Novog kazališta do rubova Lunar Acres-plutajuće tvrđave u kojoj se nalaze posljednji ostaci ljudske civilizacije. Zagleda se u vodu, očaran blistavom krvavom mrljicom i razmišljajući o provaliji prošlosti i sadašnjosti.

Njihovi se mekani koraci prekasno registriraju. Kad se okrene i baci lakat, zahrđala oštrica zaroni mu u rame. Oštra agonija pucketa unutar rane. On progunđa i zabije dlan u lice napadača s kapuljačom. Njegova čudovišna glava pukne unatrag.

Mračno zelenkasto svjetlo svjetluca na njegovom ljuskavom licu. Naočale pokrivaju oči. Izvuče crijevo koje mu teče od nosnica do vratnih škrge. Zelenkasto plavi krvni luk luči zrakom. Odmotava mač i koristi napadača kao štit. Kao što je i očekivao, još najmanje dva napada prema naprijed. Metalni hvataljke protiv metala.

Njegova kapuljača pada unatrag, otkrivajući mu ožiljkani desni obraz i duge pletene pletenice brade koje prekrivaju lijevu polovicu lica.

"To je polubrada!" viče dječak.

Mnogi iz okupljene gomile plješću. Nekolicina pokušava započeti skandiranje, ali poput tvrdoglavog plamena koji žvače mokro drvo nije potrebno. Djeca gledaju njegov grozan rad, očiju punih čuda. Njihovi roditelji spajaju kožne torbe ispunjene vagom.

Dlanovi i stopala bijesno mu tinjaju. Ubo i siječe svoje napadače. Njegov mač ispušta grlo Vjernika. Žubori i sikće. Njegovo rame vrišti dok okreće i siječe drugo. Pukne vrat prvom napadaču - sada krvari iz više uboda - ali ne dopušta da tijelo padne. Vrijeme je da mnoštvu pružite ono što žele - i pruži sebi pažnju. Prebacuje se iza svoje žrtve, ženke. Nema veze. Njezine grudi olakšavaju držanje uspravno. Smjesti oštricu vodoravno ispod trbuha. Metal je izbrazdan blizu straže i on ga struže prema gore.

Ljuska hladne boje iskače s trbuha kujice otkrivajući joj blijedo meso. Vaga se zaleprša po drvenom pristaništu, a gomila se odjednom okreće navijajući i psujući. Ostruže još dva puta prije nego što je pustio da ogoljeni leš lupa prema dolje. Zamijenivši kapuljaču i ogrnuvši mač, odmakne se od rojeničke rulje.

Oštra bol mu se širi u prsima.

A onda opet.

On spusti pogled.

Iz njegovih prsnih mišića sada vire dva debela harpuna. Netko ga je upucao s leđa. Vjerni su bili smetnja za pravi napad, način da ga se isprazni.

"Drkadžijo", kaže, riječi su već začinjene krvlju.

Tri zateturana koraka kasnije, spotače se s doka i zapljuskuje u ocean. Dok tone ispod, posljednji put čita naslikani transparent koji se proširio po šetnici. Večeras: Svjetska premijera Legende o polubradi!

Oko njega se roje mjehurići. Mahne vodom i pipa po kopljima koja su mu virila iz grudi, ne napredujući ni s jednim ni s drugim. Gnjili ocean ga vuče prema dolje.

***

Prije više od života, Murphy se probudio s nečim skliskim i gustim migoljenjem u crijevima. Zrak mu je ležao slano na krednom jeziku. Nije se sjećao da je toliko popio, a opet ovdje je bio na kauču, a ne njegov krevet odjeven samo u poderani kućni ogrtač iz kojeg je nekoliko tetovaža znatiželjno provirivalo u ovaj neobični novi dan. Ustao je na nesigurnim nogama, a pod se savio ispod njega. Dno stopala ga je boljelo kao da je prošao vrućim asfaltom. Pakao?

Teturajući šepajući hodnikom. Vrata njegove spavaće sobe - preko puta kupaonice - stajala su otvorena. Sinoćnji savjeti iz bara ležali su zgužvani i razbacani na podu pored njegove prašnjave futrole za gitaru. Džepovi njegovih traperica bili su okrenuti iznutra kao da traper sliježe ramenima "whatchagonnado". Odmahnuo je glavom. Te novčanice i novčići trebali su se razmnožavati u banci, umjesto da mu promiču kroz prste. Nikad nije bio dobar s novcem. Previše pijete, a premalo štedite, ono je što je rekla prije odlaska posljednji put. Sad je on bio u Kaliforniji, a ona je mogla biti i daleko od svijeta. Bilo je to prije mnogo godina, a njegove riječi su ga i dalje proganjale.

Samo su jedna vrata u hodniku bila zatvorena, ona koja su on i njegov ukućanin Keith dali u podnajam momku kojeg su privatno zvali Zatvoreni. Nejasno se sjećao kako se iznenadio kad je sinoć došao kući otvoriti vrata.

Trznuvši se, ušetao je u kupaonicu i pokušao se usredotočiti na jutarnji ritual koji je pred nama - promatranje Daily Show, jedući zdjelicu Special K-a i čitajući jučerašnji spis. Osjećao se blisko s ovim trenutnim scenarijem. Ovo bi mogla biti ona koja će se napokon isplatiti - ona koja će ga učiniti bogatim i poznatim i zaraditi mu kuću točno na oceanu. Sve što je zaista želio bilo je vidjeti jednu od njegovih priča na velikom platnu. Ni novac ne bi naštetio. Kuća na plaži. Želio se probuditi s oceanom na ova vrata.

Pod se ponovno zanjihao. Uhvatio se za zid. Tupa bol mu je cvrčala u dlanu.

"Jebeni mater", rekao je, iznenađen peskom u glasu.

Preokrenuo je dlan. Čeljust mu se otvorila. Otkucaji njegova srca poprimili su nazubljeni punk ritam. Nježno meso oba njegova dlana nadimalo se prema gore kao da je dobio novu tetovažu, samo što tu nije bilo tinte - samo vrućina i bol. Nagnuo je obje ruke i uhvatio možda lagani uvid u jednostavan, ali inozemni simbol. Stilizirani X ili iskrivljena zvijezda. Naslonivši se na zid, provjerio je dna stopala. I oni su imali istu tajanstvenu nježnost i odgojeno tijelo. Želudac mu je zastenjao. Pakao?

Šepao je do zahoda i bijesan, hvatajući se samo vrhovima prstiju u slučaju da je nevolja zarazna. Nakon što se zarumenio, prišao je zrcalu, bojeći se da bi mogao vidjeti uzdignuto meso na svom licu. Srećom, samo je nekoliko dana strništa narušilo njegove crte lica.

Što god da mu se dogodilo s rukama i nogama, vjerojatno ga je trebalo očistiti. Uključio je tuš. Voda je mirisala pomalo slano i nije bila nimalo vruća, ali to će morati učiniti. Ušao je unutra i oprao se s njega jučer, naslonivši se cijelo vrijeme na pločicu. Vrtoglavica mu se nije popravljala, ali sinoćnja su se sjećanja vraćala.

Vratio se kući relativno trijezan i zatvorenik ga je dočekao s ukrašenom staklenom bocom - bez etikete. Zatvorenik je inzistirao da pije svaki hitac na isti način, sagnuvši se nad stol i uhvativši drvenu čašu među zubima - ispruženih ruku - pa skočio prema gore tako da su mu noge napustile zemlju. U zraku mu je alkohol puhao niz grlo. Pucanj je završio uspravno, ruku ispruženih do neba, i ispljunuo drvenu čašu.

"Ahoy", rekao je, prema uputama Zatvorenika.

Sjetio se mnogih takvih snimaka i njegovog misterioznog pod-iznajmljivača koji se bunio o rastućim plimama i svjetskim obračunima i zakopanom blagu i zlosretnim buđenjima.

"Ahoy", rekao je sada. "K vragu."

Oslonivši se na pločicu, ispljusnuo je gomilu kreme za brijanje na stražnju stranu ruke i raširio je po čekovima i vratu. Strugao je okomitu prugu niz desni obraz. Nekoliko ogrebotina kasnije, kuća se sakrila bočno.

Zamalo je pao, osim što je zgrabio štap zavjese za tuširanje, koji se otkinuo od zida, a on je svejedno pao, zapetljan u zavjesu tuša. Pod ga je lupio po ramenu.

"Pakao?" On je rekao.

Smatrao je da se radi o potresu, iako se kretanje činilo previše produljenim i glatkim. Podne daske zaškripale su kitovu tužnu pjesmu. Ustao je, gol i kapajući vodu. Kuća se opet trgnula, ovaj put jače. Nešto se zakucalo preko krova. Zavezao je ogrtač i obrisao kremu za brijanje s neobrijane lijeve polovice lica.

Kad je otvorio vrata, kuća je opet poskočila i srušila ga unatrag. Srušila se polica u obiteljskoj sobi. Staklo posuto po podu. Umjesto toga prošetao je rakom hodnikom. Zatvorena soba imala je prozor koji je gledao na dvorište. Koračao je unatrag po bolnim dlanovima i stopalima dok ramenima nije gurnuo zatvorena vrata.

Uvukao se unutra i šmrcnuo. Soba je smrdjela na pljesniv znoj i vosak od svijeća, a ispod toga skliski miris nečega mrtvog. Kroz navučene rolete preko kreveta procurilo je dovoljno sunčeve svjetlosti da mu pokaže niz obalnih karata, skica i rukom napisanih pjesama koje pokrivaju gotovo svaki centimetar zidnog prostora. Crvene pribadače označavale su mjesta na obalama oceana na kartama. Na skicama su prikazana bizarna bića koja izranjaju iz mora - masivne zvijeri s pipcima i mnoštvom izbrazdanih očiju i šiljastih krljušti i napuhanih vrećica. Neki su izbacili vatru. Drugi su imali duge bodljikave bičeve. Ispisi iz chat soba davali su upute za neobične recepte i bizarne rituale.

Naboravši nos, popeo se na krevet da otvori prozor. Madrac je zastenjao. Kad je povukao rolete, srce mu se trznulo.

Mozak mu se kovitlao u lubanji.

Nema zemlje. Nema kuća. Nema automobila. Nema susjeda.

Njegov je dom slobodno plutao oceanom. Na nebu su se uskovitlani olujni oblaci prijetili da će progutati nisko viseće sunce.

Kamo je nestao svijet?

Pao je bočno, udarajući u nešto kruto pokriveno pokrivačem. Osjećao se kao - sveto sranje - noga.

Srce mu je zakucalo još jače, što se činilo nemogućim. Drhtavom je rukom povukao debeli pokrivač. Smrad smrti se pojačavao. Keithovo je lice mutnim očima gledalo u strop. Uhvatio je prijatelja za rame, a njegova izložena unutrašnjost stisnula se i pljusnula ispod. Pao je s kreveta i tresnuo na pod.

Istodobno se nešto srušilo u dnevnu sobu, praćeno teškim koracima. Na vrijeme je pogledao niz hodnik i ugledao nehumanu siluetu. Vanzemaljski glasovi izmjenjivali su slogove koji su zvučali poput pijanih pjesama kitova. Vrteći se glavom, odmaknuo se unatrag ispod kreveta.

Koraci su požurili hodnikom. Dva para vanzemaljskih nogu navrla su se na vidik - ljuskave peraje trpane u drvene papuče. Sadržaj police srušio se na tlo. Pijanija pjesma kitova.

Murphyju su se oči raširile. Pokušao je usporiti disanje, ali pluća su mu bila vatrena klipa. Stisnuo je ruke u šake. Sretna slika Keithova leša neprestano je bljesnula iza njegovih očiju.

Hladna ruka počivala mu je na zatiljku. Gotovo je vrisnuo.

Glas iza njega rekao je: „U redu je. Ne mogu te čuti. Praktično su gluhi ovdje iznad mora. "

Trznuo se uz svaku riječ, očekujući da će čudovišta dignuti krevet prema gore i razrezati ga poput ribe. Poput Keitha. Ali ako su stvorenja čula glas, nisu ga pokazala.

"Jesi li to ti?" rekao je boreći se da se sjeti imena zatvorenika.

"Što je ostalo od mene."

“Što se dogodilo s Keithom? Koje su to stvari? Što se dovraga događa?"

“Ponudio sam Keitha Gwanvobithi. Bilo je potrebno dovršiti Sazivanje. Neumrli Gospodin blagoslovio je naš svijet svojom pojavom. Nažalost, naš bog ima suparnike. Naš nije bio jedini Priziv. Bitka je gotova. Sada čekamo da bogovi ponovno ustanu, jer niti jedan bog nikada uistinu ne umire. Ono što nema rođenja ne može imati stvarne smrti. "

Dok je Zatvoreni trčao, Murphy je okrenuo glavu - vlasište i čeljust zabijeni između opruge i poda. Gotovo je dahtao kad je vidio svog ukućana. S lica mu je iscurilo sve boje, koje su se sada nazirale prema njemu, očiju duboko udubljenih u lubanju. Kad je progovorio, zubi su mu ispali iz usta i posipali po podu.

"Što ti se dovraga dogodilo?"

“Htio sam biti prepravljen na sliku našeg Umirućeg Gospodara, ali sada ta slika trune. Ja sam ruševina, ali ti ćeš dobro proći u ovom novom svijetu. "

"Što si mi učinio sinoć?"

"Doviđenja."

"Što si učinio Keithu?"

"Dobro prošli", viknuo je zatvoreni.

"Šuti", šapnuo je.

Izbezumljeni podzakupitelj gurnuo je dno kreveta prema gore tako da se tresnuo natrag o pod. Njegove su se blijede usne povukle u riktusov osmijeh. Slobodno je iskočio sjekutić. Flipper stopala zgrčena po podu.

"Dobro prođite", rekao je ponovno njegov ukućanin.

Sklizak pipak zakvačio se na Murphyjev gležanj. U prsima mu je uzavreo užas. Pokušao je šutirati, ali je povučen unatrag. Sad je bio na pola puta ispod kreveta. U svakom je trenutku očekivao da će mu izložene noge biti izbodene, zgažene ili zgnječene. U njegovoj lubanji rojila se panika. Uhvatio je zatvoren za zapešće. Kosti unutar grozničavog mesa pucketale su ispod Murphyjeva stiska.

Osmijeh zatvorenika srušio se u podrugljiv smiješak. Hihotao se ili možda jecao, nemoguće reći koji.

"Doviđenja."

"Proklet bio", rekao je Murphy. "Pomozi mi."

"Već jesam."

Murphy je stisnuo još jače. Još jedan pipak uhvatio mu je drugi gležanj. Bića su se povukla. Nešto mu je zabilo u rebra, a bol je planula u njemu. Zapeće se srušilo, sada ne veće od grančice. Stisak mu je skliznuo prema zglobu prema ruci u kojoj su krhke kosti pukle i pukle.

"Doviđenja."

Stvorenja su opet trgnula. Izgubio je stisak. Podigli su Murphyja u zrak. Plutao je i mlatarao, sada licem u lice s jednim od stvorenja. Lice mu je bilo sluzavi mozaik izbočenih školjki naguranih unutar staklene posude veličine disko kugle ispunjene morskom vodom. Pletenice morskih algi plutale su uz obje strane njezina lica. Školjke i blistavi mišići činili su njegov trup koji je sjedio naslonjen na nešto poput dva masivna repa jastoga. Šest krupnih ruku stršilo je s bokova, a svaka je držala prljave oštrice iskovane od dugih bodlji i zacementirane na štitniku od koralja i ljuske. Smrdjelo je na ribu i kanalizaciju.

Izgurali su ga kroz ulazna vrata, gdje je bilo privezano bizarno jedrenje. Nekoliko jarbola stršilo je poput bodlji s njegovih višestrukih paluba, koje su izgledale kao da su sastavljene od kostiju i drva i smrznutog pijeska. Kožna jedra spuštala su se s jarbola.

Užasno dugo više nije mogao vidjeti sunce.

***

U utrobi broda stvorenja su ga privezala za stol i pritisnula usijano željezo za obrisanje na obrijanu desnu stranu lica.

Vrućina mu je pukla po obrazu, odjeknuvši nevidljivim tetovažama koje su se ključale na njegovim rukama i nogama. Podignuo se i vrisnuo. Kad su vjerni odvukli željezo, na njega su se zalijepili komadići ugljenisanog mesa. Miris izgorene kože ubo mu je nosnice.

Prebacili su ga na trbuh, prisilili glatku kožnu vreću preko glave i vezali ruke na leđima. Nešto mu je mokro i sklisko kliznulo preko lijeve ružičaste boje i bojao se da je ovo neka vrsta vanzemaljske predigre. Otrgnuli su vlagu, rastrgavši ​​njime njegov ružičasti nokat, a iza sebe ostavili samo poderani krevet za nokte i žareću muku. Vrisnuo je u svoju vreću.

Zveket koji je prepoznao kao smijeh odjeknuo je u tami.

Klizavost mu je kliznula preko lijevog prstenjaka.

"Molim te", rekao je. "Nemoj."

Jedan po jedan otkinuli su mu nokte na prstima ruku i nogu. Kad je to bilo gotovo, pipci i peraja podigli su ga na zagušljiv zrak. Drvo i metal stenjali su i škljocali svuda oko njega. Nije osjećao povjetarac, pa je pretpostavio da je u trbuhu užasnog broda.

Zvijeri su ga bacile u ništavilo. Zavrtjelo mu se u glavi. Trbuh mu se zavrtio. Bočno je sletio na nešto istodobno tvrdo i mekano. Netko je dahtao ispod njega. Spustio se na hrpu tijela, neka živa, a druga beživotna poput vreća riže. Grleno stenjanje ispušteno od osobe na koju je sletio. Uhvatio je svezanih ruku, hvatajući prvo mekani trbuh, a zatim mekšu dojku. Žena. Zagunđala je i izvrnula se.

"Žao mi je", rekao je.

Odgovorila je samo nejasnim gunđanjem i plačem. Strah mu je pljusnuo u žilama dok je zamišljao što su joj učinili. Slomio joj čeljust? Izrezati joj jezik? Još je stenjanja i jecaja razlijevalo tamu. Strah i mučnina zapleli su mu se u trbuh i puhnuli u grlu. Suho se uvukao u vreću pokrivajući glavu.

***

Brod je plovio dalje.

Minute su se protezale u sate u dane, isprekidane samo škripanjem vrata. Ponekad bi ga njihovi otmičari uboli u kralježnicu nečim oštrim i vrućim. U početku se činilo kao mučenje, ali kasnije je zaključio da je to morala biti neka vrsta prehrane. Drugi su put čudovišta bacala svježe zarobljenike na hrpu. Neki su još uvijek mogli govoriti.

"Započelo je pucnjavom u sirotištu u Seattlu", rekao je osiguravajući agent iz Kansas Cityja, "a onda su pucale vijesti o nekoliko sinkroniziranih ubojstava u Japanu. Sljedeći je bio Portugal. Novinari su to isprva nazvali terorizmom. "

"Kasno sam igrala Mortal Kombat na mreži", rekla je zamjenska učiteljica iz Denvera, "kad je iznenada moj protivnik nestao sredinom meča. Ustao sam da popijem piće i slučajno provjerio vijesti. Snimka mobitela procurila je s mjesta zločina u Charlestonu. Strašne slike krvavih pentagrama i drugih simbola. "

Djelatnika iz kafeterije iz zrakoplovne baze Hickam u Honoluluu probudio je poziv njegovog dečka. “Rekao je da je cijela baza u pripravnosti, da su neke smetnje otkrivene i u Tihom i u Atlantskom oceanu. Kad sam izgubio poziv, uključio sam tv i vidio sva ubojstva. Zatim su tu snimke snimljene iz Atlantskog oceana. Divovska pandža podigla se prema gore. Bilo je upozorenja na cunami. A onda je moj stan plutao u vodi. Kakva god magija spriječila da tone, i voda je tekla. "

Dan za danom, zatvorenici su postojali u vlažnom mraku. Glad je grizla Murphyjev želudac. Zatvorenici su se smjenjivali spavajući jedan na drugom u uskoj rupi. Nisu svi preživjeli putovanje. Leševi su napravili dovoljno pristojne krevete ako ste im slomili kosti baš kako treba.

***

Nakon onog što su sigurno prošli tjedni, naglo je drhtanje zahvatilo cijelu posudu. Vrata gore zaškripaju i otvori se za još jednog zatvorenika koji je pao ili pucanj u kralježnicu. Umjesto toga, nešto sluzavo i dugo se omotalo oko njega i podiglo ga prema gore.

"Što se događa?" On je rekao. "Molim te, prestani."

Njegovi kolege zatvorenici ponudili su slične molbe, pitanja i molitve. Vodio ga je dalje, prvo kroz hladan propuh - svjež zrak - a zatim u zagušujuću vrućinu.

Ljigave su ruke odvezale ruke i raširile ruke. Mišići su mu vrištali. Njegovi su ga otmičari objesili raširenog na grubi zid. Napokon mu je torba skinuta s glave.

Izgladnjele oči gotovo su mu začepile prigušeno svjetlo. Zaškiljio je u lice čudovištu, osim što je ovo nosilo naočale, a ne staklenu zdjelu. Crne su mu cijevi prolazile od nosnica do škrge na vratu. Sjajne ljuske prekrivale su joj utonuli trbuh.

Još je uvijek bio odjeven u ono što je ostalo od ogrtača i privezali su ga za unutarnji zid kružne osovine. Čudovište ispred njega stajalo je na uskoj drvenoj modnoj pisti koja je kružila promjerom okna. Ostale su modne piste bile usidrene ispod i iznad, a više od desetak ljudi - neki goli, drugi odjeveni - bilo je obješeno o zidove na svakoj razini. Modne piste izrađene su od spašenog drveta i metala, ali zid okna osjećao se mekano i hrapavo poput mačjeg jezika.

Čudovišta su usidrila druge ljude na zakrivljeni zid s obje njegove strane. Većina stvorenja imala je staklene kugle na glavi, ali neka su nosila naočale i cijevi. Kad su svezali posljednjeg zatvorenika, čudovišta su izvukla debelo crijevo iz zida i progovorila u njih, glasovi su im bili skliski i gnojni i pojačani u komori.

“Dobrodošli u Pain Engine. Vi koji niste među vjernicima sada ćete patiti za našim Gospodinom Glandriccijalom. Uskrsnut ćete ono što se ne može ubiti, ono što je uvijek nerođeno i time u konačnici vječno. "

"Čekaj", rekao je. "Molim."

Vjerni su ga ignorirali. Držalo je crijevo ispred sebe. Oštri bodljika virio je s njegova kraja, poput tri udice koje je hrđa držala zajedno.

"Ovo je vaša veza s vašim novim Bogom", rekli su. "Sad ćete klanjati pred oltarom patnje."

Udario ga je u crijeva i izdahnuo je. Vjerni je gurnuo cijev među zube. Pokušao je zagristi, ali to mu se izmigoljilo u grlu poput gustog crva. Zagrcnuo se, zgrčio se i zapljusnuo dok se to valovilo u njemu i uvijalo mu se u crijeva. Posvuda oko njega su se njegovi zatvorenici grčili, cvilili i začepili usta.

Pokreti cijevi su prestali. Mlohavo i znojno visio je na zidu. I njegovi su susjedi na kraju utihnuli. Jedina buka bilo je nejasno vrpoljenje u mračnim razinama iznad i ispod.

"Od vodenastog pepela vašeg svijeta, vaš će novi bog živjeti ponovno, i dalje i uvijek", rekao je Vjeran. "Dajte se u potpunosti ovom svetom blagoslovu." Nakon otkucaja, rekli su: "Amen."

Oluja muke odmah je bjesnila u njemu, blender mu je sravnio unutrašnjost i žvakao tajne kutke. Vrisnuo je oko cijevi. Svi su to učinili, a cijevi su pojačale vriske u oknu tako da mu je buka zarezala mozak. Krv mu je kapala iz ušiju.

***

Agonija se nastavila dan za danom. Vrijeme je mogao mjeriti samo po gustini brade koja mu je polako nikla samo iz nebrendirane polovice lica.

Mrska cijev u crijevima zacijelo mu je pružila hranu, jer nije umro od dehidracije, premda je glad neprestano vrebala ispod oštrijih bolova koji su ga probadali. Obično je Hurt - što je on nazvao crijevom - ostao u crijevima. Drugi put mu se uvukao u bedrene kosti ili zagušio nježna pluća ili mu se sondirao u preponama. Bio je to poput rudara koji je neprestano tražio neistražene džepove patnje.

Kad ga je Hurt dotaknuo na poseban novi način, kralježnica mu se napela i vrištao je oko cijevi, a uši su mu pulsirale, a mokraćni mjehur curio je ono malo što je držalo. Hurt ga rijetko pušta da spava, držeći ga na rubu ludila. Vodio je razgovore s davno umrlim kućnim ljubimcima. Vidio je kišu tamo gdje je nije bilo - ljubičaste masne kuglice blistave tekućine.

Kad ga je pola brade zagolicalo u prsima, Vjeran mu je istrgnuo Hurt s lica. Pokušao je psovati svoje mučitelje, ali uspio je zakreštati samo nekoliko slogova.

Njegovi otmičari povukli su njega i ostale zatvorenike sa zida. Ostali su poput modnih ragdola pali na modnu pistu. Imao je snage nekako stajati, ali pustio se srušiti. Vjerni su ih naslovili na kolica, a dok su ih odvozili, drugi su Vjernici slijevali niz sada goli zid.

Zatvorenike su bacili u duboki, zatvoreni rov koji je smrdio na trulež. Puzao je po trzajućem mesu i nejakim kostima, beskorisno napetim laktovima i besmislenim bokovima.

"Završi ga", rekla je zamjenska učiteljica iz Denvera, njezin glas sada isjeckan. "Fatalnost." Vidio je kako je slomila ruku mrtve susjede - složeni prijelom koji je sebi urezala u nazubljenu ranu u vlastitom grlu.

Kasnije je njezin trbuh koristio kao jastuk i duboko je zaspao dok ga pipak nije podigao iz rova. Vjeran je zarobljenike razvrstao na dvije hrpe - žive i mrtve. Očito je bio među živima i bacio ga na kolica čiji su kotači škripali poput miševa.

Vjeran ga je podigao natrag na zid, zajedno s ostalim preživjelima i novom skupinom novaka.

"Dobrodošli u Pain Engine", rekao je Faithful.

***

Vrijeme se protezalo dalje. Brada mu je prerasla prsne mišiće koji su se neobjašnjivo ispupčili. Bilo je to kao da se Hurt od njega hrani, ali i njegovi tetovirani dlanovi i stopala nekako su crpili snagu iz toga.

Sa svakim novim posjetom rovovima, našao se okružen mršavim tijelima, a opet je ojačao, ruku sada napetih i tvrdih poput mokrog užeta. Svi zatvorenici s kojima je prvi put stigao umrli su.

U rovovima je prvo okusio ljudsko meso. Bilo mu je to prvo zadovoljstvo od kad je zauvijek progutao gutljaje bedara dok ga trbuh nije zabolio. Kasnije je od svojih zatvorenika uzimao i druga zadovoljstva. Činilo se da neke žene uživaju, iako je on više volio kad su se opirale. Uhvatio ih je za dlanove koji me trnu i nakon toga zaplakao zbog izgubljene čovječnosti.

Bojao se da će vjerni shvatiti koliko je izdržao i koliko je snažan postao, ali ubrzo je shvatio da je za njih bio samo stoka - još jedan bezlični zupčanik u njihovom stroju za izradu bogova.

Kad mu je polovica brade prešla blijedi klesani trbuh, dočarao je glupi plan. U rovovima nije tražio ni meso ni seks. Ne, sad su mu trebala crijeva.

Istrgnuo je crijeva čovjeku s tetoviranom zastavom države Ohio na podlaktici. Ispružio ih je na debelim rešetkama prekrivajući odvodnu rupu i ostavio izvučena crijeva vezana u rovu.

Prošao je još jedan ciklus.

Skrenuo je crijevne niti tako da napravi šest dugih žica i uglađao ih ljudskim srcem.

Prošao je još jedan ciklus.

Konstruirao je mali instrument koristeći hipbone i kralježnicu. Pregledao je mnoge kosti ženske ruke kako bi pronašao prikladan pijuk.

Pain Engine imao je dvoja vrata - jedno koje je vodilo do rovova i jedno kroz koje su ulazili novi zatvorenici. Ta su vrata ostala otvorena samo toliko dugo da uđe tovar nove stoke - uski prozor prilika.

Dva su vrata stajala na suprotnim stranama okna. Morao bi se boriti skroz naokolo, a nikad nije bilo manje od desetak vjernih.

Dakle, Gore gitara.

***

Kad su ga vjerni zadnji put uzeli iz rovova, strpao je komade jezika u oba uha i gurnuo gitaru u svoj otrcani ogrtač. Bacili su ga na kolica. Kotači su cvilili ispod njega dok je drhtao niz tunel. Vrata Pain Enginea otvorila su se. Kolica su prošla. Više od desetak vjernih čekalo je da svoje meso postave na zid.

Vrijeme je da se potresu ovi materinci.

Uhvatio je gitaru Gore i skočio s kolica. - zaurlali su stražari. Gurnuo je mršavog zatvorenika do najbližeg Vjeran. Pali su na hrpu. Istrgnuo je Hurta iz zida i gurnuo cijev na žice gitare.

Držeći kost u ruci, otkucao je niz nota - pojačan vrisak od kojeg su zidovi zadrhtali. Čak i s improviziranim čepićima za uši, prodorna pjesma i dalje mu je zabila u mozak. Zatvorenici su vrištali. Stražari u ribljim zdjelicama pali su na ruke i koljena. Oni s naočalama uhvatili su se za glavu.

Nastavio je brbljati. Boljele su ga podlaktice. Vrhovi prstiju su mu gorjeli. Uskoro je krv učinila žice gitare skliskim.

Stražari su teturali bliže, naboranih obrva.

Spustio se na jedno koljeno i zabundao svom snagom. Znoj mu se slijevao s lica. Najbliži stražar razotkrije bodljikavi mač. Savio se bliže, a njegova sjena sada je klizila po njemu. Molim. Molim. Desna mu se ruka zamaglila koncentriranim pokretima. Lijevi prsti sondirali su i pritiskali žice, nadajući se da će pronaći notu koja će mu donijeti spas.

Stražar je podigao mač. Murphy je nastavio gunđati.

Odjednom su se globusi koji su pokrivali većinu glava stražara razbili. Čaša i smrdljiva voda prskala je na sve strane, zvoneći preko njegovih ramena i peckajući ga po zatiljku. Stražar je gurnuo mač prema dolje, ali on je skočio ustranu i zamahnuo Gore gitarom prema gore. Zli instrument razbio se u neredu žica. Stražar se unatrag izlio s modne piste, ali ne prije nego što ga je Murphy oslobodio mača.

Većina stražara sada je ležala na modnoj pisti gutajući beskorisno suhi zrak. Samo su četiri s naočalama ostale uspravne, a jedna je stajala najbliže izlaznim vratima, u kojima je gušući stražar sada ležao trzajući se i dašćući.

Murphy se s grohotom probio prema izlazu, bockajući i sijekući. Srušio je prvog čuvara. Svježi zatvorenici na kolicima su se grčili i hrvali, ali bili su vezani i od male pomoći sada. Drugi je stražar podigao kratko koplje. Murphy je navalio, zalupivši stvorenje zidom, ubovši ga u crijeva i ugrabivši mu oružje. Okrenuo se i bacio koplje na stražara na vratima. Pogodio ga je između lopatica. Pao je na zemlju, zaorivši tugaljivu pjesmu.

Četvrti je stražar puhnuo u malu spiralnu školjku koja je izdala duboku notu. Murphy je ubo stražara kroz grlo, ali prekasno. Napomena je već odjeknula Pain Engineom. Dolazilo bi još stražara.

Razvezao je zatvorenike na kolima, šaroliku posadu od četiri muškarca i dvije žene, sve prljave kose, škiljećih očiju, izgorelog mesa i mnogih ožiljaka.

"Uzmi oružje", rekao je. "Moramo ići sada."

Poveo ih je niz prolaz, mačem stisnutim u svakoj pulsirajućoj ruci. Prvi val stražara napao je, a on je zaronio među njih poput opsjednutog čovjeka, što je u stvari i pretpostavio da jest, jer su mu noge i ruke pulsirali od osvete začinjene eonima i raširili se na stotine svjetova, a on je znao da je pijun u drevnom ratu, ali čak i pijun može biti razlika između pobjede i poraza. Odrubio je glavu jednom od bića divljim kriškom oštrice i - hvatajući se za još uvijek trzajuće pipke - koristio je njegovu lubanju kao buzdovan dok nisu bili ništa drugo do kašasti ulomci mozga i kostiju.

Kad je završena prva bitka, samo su tri izbjeglice ostale dovoljno sposobne da izdrže. Jedna od žena pretrpjela je urez u butinu i ležala krvareći na podu. Zabio ju je u oko - njezino je preostalo oko postalo širom rašireno i glupo zureći u oštricu - i naredio ostalima da ga slijede.

***

Činilo se da stražari nisu dobro opremljeni za otpor, jer su Murphy na svakom koraku dočekivali pogledi panike i iznenađenja. Ubrzo je naišao na svojevrsno područje za obradu gdje su novopridošle ljude žigovali i stavljali u vreće, svezali ih i uklanjali im nokte. Oslobodio ih je i poslao njihove mučitelje.

"Hajde, dovraga", rekao je, mrzeći zrnce u svom ranjenom grlu.

Na kraju je poveo skupinu od možda dvadeset izbjeglica kroz usku cijev na površinu njihova zatvora. Očekivao je da će udahnuti svježi zrak, ali izvana je mirisao na trulu ribu i kiselu kišu. Očekivao je sunčevu svjetlost i plavo nebo, ali umjesto toga pronašao je polusječak koji visi krivo među zelenim užarenim zvijezdama. Nebeska izmaglica visjela je na nebu, ne pomračujući zvijezde, već ih bojeći juhu od graška. Njihov je zatvor, otkrio je, plutajući leš onoga boga kojeg su ti idioti odabrali štovati. Mrtva se stvar raširila toliko velika da nije uspio vidjeti cijeli njezin opseg. Da mora pogađati, zamišljao bi ga većim od Manhattana.

Kasnije će saznati da je ovaj bog jedan od nekolicine koji se uskrsnuo s nekog onostranog portala ispod oceanskih dubina. Njihova neizmjerna tijela preplavila su svijet - poput debelog čovjeka koji se zavalio u kadu - a njihova su tijela, zajedno s olupinama ljudske civilizacije, zaprljala bešavni svjetski ocean.

Božje mlitave lovke raširile su se kilometrima prema van. Oklopni trombociti veličine nebodera utonuli su u njegovo zagnojeno meso.

Asortiman kuća i stambenih zgrada, pa čak i staja neobjašnjivo su plutali u vodi, svi privezani debelim konopom i pristali uz božje tijelo. Njegov vlastiti dom odlutao je među njima. Isti onaj vanzemaljski brod koji je bio usidren u njegovoj kući plutao je na rubu ove čudne konglomeracije.

Jata mrtvih riba lebdjela su u vodi, skupljenih očiju i otvorenih usta. Među njima su plutala jata ptica koje nisu letjele, raširenih i razderanih krila poput anđela koji ne lete.

"Vraćamo se po ostale", rekao je.

Mršavi muškarac čupave brade odmahnuo je glavom. "Neću se vratiti tamo."

Ostali su promrmljali oprezan dogovor. Bijes se uskovitlao u Murphyju. U istini, nije ga bilo briga za izmučene duše unutar Pain Enginea, ali trebala mu je veća posada i nije ih mogao sam okupiti. Dakle, učinio je ono što je najbolje uspio - napisao je sebi scenarij.

"Čovječanstvo je možda blizu izumiranja", rekao je. “Naša braća i sestre unutar ovog mrtvačkog zatvora možda su sve što je ostalo. Ako im okrenemo leđa, možda pretvaramo izdajicu čitavog čovječanstva. Ovo je možda jedina šansa da ih spasimo od patničkog života kako bismo nahranili boga čiji su nam vjerni već toliko uzeli. Ja, primjerice, ne mogu živjeti s ovom težinom pritisnutom na moju dušu. "

Gotovo se nasmijao ovim posljednjim riječima, jer je znao da je ta duša već davno zgnječena u mršavi ostatak.

"Možete zgrabiti veslo i zaveslati za svoju slobodu ili možete uzeti mač i boriti se za spas čovječanstva." Podigao je krvave mačeve. Gomila se uzvrpoljila. Morao je snažno zatvoriti. Stavio je ruku na prsa. “Drži taj izbor u svom srcu. Neka vam odgovor odjekne u žilama. "

Krvava i tmurna svjetina zurila je u njega, njišući se na gorostasnom lešu. Oboljeli valovi pljeskali su po opuštenom božjem tijelu. Galeb je doletio prema njima s nepreglednog oceana i srušio se na propadajuću obalu. Plutao je i mlatarao prije nego što je našao mir.

***

Na dobro osvijetljenoj pozornici Novog kazališta golub - a ne razbarušeni galeb - leti nad okupljenim glumcima. Ne ruši se, već se nadvija nad oduševljenim mnoštvom. Glumac koji prikazuje Polubrado polaže ruku - Zavjet vjernosti - na svoja ispupčena prsa i kaže: "Držite taj izbor u srcu, braćo i sestre, i pustite da vam odgovor odjekne u žilama."

Riječi cvjetaju među improviziranim tribinama kovanim od željeza i drveća - sada su smještene u šarolik asortiman boga rudara, djece, ribara, gradskih ronilaca i farmera božanstava.

Sam Polabrado sjedi duboko u publici. Njegov pohabani ogrtač visi težak od slane vode i više od malo krvi. Rane u prsima bijesno pulsiraju. Njegove proklete ruke i noge žvaču bol, vraćajući mu je natrag.

Zahihoće se u predstavi i žvače djelić božjeg trzaja. Glumac koji ga portretira radi dovoljno pristojan posao, a njegov kostim ogrtača šokantno je sličan stvarnom članku. Tijekom jedne borbene scene, njegova polubrada visi mu s lica, ali čini se da je publika previše udubljena u legendu da bi je bilo briga.

Pisci ove farse zainteresirali su ga za ljubav - žestoku tamnokosu ženu koja mu služi kao prva supružnica u mnogim proslavljenim gusarskim pustolovinama. Zajedno, oni i njegova odana posada ubijaju mnoge vjernike i spašavaju bezbroj ljudskih života. Njegovu nevjestu na kraju prvog čina ubija njegov neprijatelj, vjerni general koji zamalo ubija Polubradu zlokobnom zamkom u kojoj su sudjelovale podmornice i dupini.

U stvarnom životu nikada nije imao mladenku. Tijekom putovanja poveo je mnogo ljubavnika - jednih voljnih, a drugih ne - ali niti jedan nije dugo trajao. Nikad nije imao prvog partnera, a njegovu navodno lojalnu posadu sastojali su se od plaćenika, kriminalaca i robova.

Niti je imao neprijatelja.

Preživio je bezbroj pokušaja atentata, uključujući večerašnji napad. I dalje gaji duboko nepovjerenje prema dupinima. Ubio je stotine vjernih, ali također ubio bezbroj ljudi i ostavio samo njihova leša kako bi priču ispričali grickajući ribe.

Na polovici drugog čina, njegovo raspoloženje potamni. Čini se da se glumac na sceni ruga svom užasnom postojanju. Navijači okupljene publike služe samo da ga razljute i pogoršaju njegovu odvratnost prema sebi. Nemajući više apetita, preda posljednji božji trzaj djetetu koje je sjedilo do njega, potapša djevojčicu po glavi i krene prema skučenim uličicama Lunar Acresa.

"Ti odlaziš?" kaže kazališni djelatnik na stražnjem izlazu, smrdljivi mladić s tetovažama na vratu i zakvačenim nosom. "Ali kraj tek treba doći."

Polubrado odmahuje glavom s kapuljačom. "Bojim se da kraj nikada neće doći."

"To je nadahnjujuća priča, zar ne?" kaže radnik. "Znam da je to nemoguće, ali volim misliti da je Halfbeard još uvijek vani - još uvijek plovi morem i muči vjernike i pazi na sve nas."

"Zašto je to nemoguće?"

"Dosad bi imao stotinu godina, teško da bi mogao ikoga povrijediti."

"Ti bi tako mislio, zar ne?" Kaže Polubrado. “Što je s incidentom ranije večeras? Čuo sam da su vjerni napali čovjeka koji je izgledao poput polubrade. "

Slegne ramenima. "Teško za reći. Mogli su biti ulični glumci. Mogao je biti jedan od varalica Polubrada. Vidio sam ih cijele bande, nijemu djecu s licima prekrivenim tetovažama i šepavim upletenim polubradama. Ne, on je mrtav. Živi samo u našim srcima. "

"Reci mi sine, što bi rekao Polubradu da ga baš ove noći sretneš na ovim ulicama?"

"Oh, potapšao bih ga po leđima i zahvalio bih mu se na mnogim žrtvama."

"A što biste mu ponudili?"

Radnik stisne ispucale usne. "Što god je želio, pretpostavljam."

"Doista."

Polubrada udara muškarca u grlo, drobeći nježne komadiće koji bi potaknuli vapaj za pomoć. Vuče svoju žrtvu mlatarajući se u mračnu uličicu. Sjene smrde na mokraću i trulež. Obuhvaća pulsirajuće ruke preko vrata radnika i stisne. Izgorjelo od sunca lice budale potamni. Oči mu se izboče.

Sve to vrijeme meso dlanova i stopala Polubrada slasno trne. Tijekom godina naučio je ne jesti takve obroke poput gladnog vuka, radije srkati bol i strah. Pritom život ovog čovjeka pretvara iz obroka u banket. Poput civiliziranog čovjeka, čak koristi i nož i vilicu.

Dok Polubrado sondira crijeva zahrđalim zupcima, žrtva se trza i grči. U daljini publika navija, plješće i lupa nogama. Glava mu se vrti u glavi. Pljesak se pojačava. Zamišlja da se glumci sigurno poklanjaju. Možda olovo poljubi njegovu ubijenu mladenku ili glumi posljednji udarac u njegovu neprijateljicu.

"Takve stvari kao što su heroji i zlikovci su mitovi", govori Polubrada krvavom neredu ispod sebe. “Pravo zlo vreba u nama. Šapće ispod naših kreveta i svrbi nas na dlanovima i pleše pod nogama. "

Nered se izmigolji kao odgovor.

“Ne brini. Skoro smo gotovi. "

Ubrzo mnoštvo protječe pored. Dječaci i djevojčice bodu jedni druge loše izrađenim mačevima za igračke koje prodaje kazalište. Muškarci i žene hodaju ruku pod ruku, razgovarajući kroz široke osmijehe. Kad posljednji od njih prođe i svjetla Novog kazališta zatreptaju, on stisne čovjekovo srce, prihvaćajući posljednje trzave otkucaje.

"Ovdje živim?" on kaže. "Ovdje u vašem srcu?"

Čovjek zadnji put zadrhti. Baca ono što je ostalo od njega u pohlepnu pjenušavu ocean, stavljajući u bijednu vagu pet vaga.

Hoda mračnim ulicama do svoje stare kuće, usidrene na rubu Lunar Acresa. Čizme mu se spuštaju preko krova, niz ljestve i na trijem. Odatle se ocean beskrajno proteže u potrazi za nebom. Njih dvoje se ikad sretnu u snovima.

Kuća smrdi smrću, koliko god on čisti. Kao da je prostor progonjen smradom njegovih djela. Mogao se odavno preseliti. Bog zna da si to može priuštiti, ali čini se prikladnim ostati ovdje. Ponekad dok drijema na kauču, može se prisjetiti čovjeka kakav je nekad bio prije nego što je svijet podlegao hrvanju vanzemaljskih bogova. Svuče se i odnese ukradene vage u Keithovu staru sobu. Smješta ih u ispupčenu vreću od tkanine i ažurira svoju knjigu. Njegovo je bogatstvo nepristojno, ispunjava prostorije u kojima su nekada boravili i Keith i zatvorenici.

Napokon se smjesti u svoj krevet. Njegov stari kućni ogrtač - davno pretvoren u gusarski pojas i prekriven traljavim šavovima i slučajnim zakrpama - visi na zidu.

Sleep ga brzo polaže.

Probudi se samo jednom u noći čujući nekakvo mljackavo miješanje u tami. Njegove umorne oči ispituju sjene. Preko puta hodnika blistava lokva mesa blista na zelenkastoj mjesečini. Klizi bliže. Strah ga hvata za kralježnicu.

Stvar se naceri i šapće: „Vrati se na spavanje. Zaboraviti."

Misli uhvatiti mač, ali dlanovi i stopala utrnu, izdaju ga i usidre u krevet. Vid mu se smrači. Čuje kako zvijer klizi bliže, sada mrmljajući nepromišljena skandiranja. Njegovo meso klizi po njemu, hladno i masno. Ne može vrištati. Šapće mu cijelu noć dok radi svoj užasan posao.

Cijelu vječnost, zora se izvlači iz pokislih rubova utopljenog svijeta. Polabrado sjedne i dahće. Teturajući uđe u dnevnu sobu i otvori vrata. Svjetski se ocean liže na njegovom trijemu. Kao i uvijek, sjećanje na sinoćnju vizitaciju blijedi. Nisko viseće sunce puže mu po licu, gdje mu usamljena suza vene i suši se na obrazu. Za sobom ostavlja slani trag.